Zujalice i Mladen Kušec otkrivaju nam tajnu jedne radionice

Došli smo u Radio ritam kako bi polaznicima Zujalice i njihovom voditelju postavili par pitanja o radionici. Zatekli smo ih u eteru kako ponavljaju tekst i vrijedno se pripremaju. Dali su nam vrlo pozitivne komentare o omiljenoj radionici zujalici,a neki su već i iskusniji jer polaze radionicu više godina.

Lucija Crnogača

Zašto ste se upisali na ovu radionicu?

Lucija: Pa to je nekakva tradicija zato što je moj tata bio u Zujalici, a i Zujalica je jedna stvarno poznata radionica MDF-a i mogu čak reći da je to nekakav simbol  ovog  festivala.

Što radite na ovoj radionici?

Lucija: Intervjuiramo važne ljude MDF-a, pišemo o svakakvim događajima i stvarima koje nas zanimaju tj. našoj novoj generaciji  i prije neki dan smo pisali o tradicijama Zujalice. To smo radili mi koji smo već iskusni u Zujalici jer smo prepušteni onome što  pišemo.

Je li vam ovo prva godina na zujalici?

Lucija: Ne, nije. Ja sam ovdje već dosta godina i prestala sam brojati nakon četvrte.

Jure Bilobrk

Jeste li naučili nešto novo na ovoj radionici, ako jeste što?

Jure: Pa naučio sam dosta toga. Da na radiju svatko radi pogreške i da nitko nije savršen.

Hoćete li i sljedeće godine biti na ovoj radionici?

Jure: Naravno. Radionica je vrlo edukativna i uz nju lakše upoznavam Šibenik.

Kakva vam je voditeljica radionice?

Jure: Pa voditeljica je jako dobra. Nema potrebu za deranjem i brzo se dogovorimo.

Luka Počkaj

Je li vam ovo prva godina na radionici?

Luka: Da, ovo mi je prva godina.

Biste li preporučili  ovu radionicu drugoj djeci i zašto?

Luka: Pa bi, zato što vjerojatno svu djecu zanima radio i kako se to sve emitira.

Hoćete li i sljedeće godine biti na ovoj radioniici?

Hoću.

 

Voditelj radionice, Mladen Kušec

Koliko godina vodite zujalicu?

Voditelj: Ma to tak’ dugo traje da ja mislim da sam ja od početka, a kad je počelo ubij me ako znam. Samo znam da to radim rado, da uživam u tome, da su djeca zainteresirana, da sve znaju, jel, i da gdje god ih pošaljem sve naprave.

Biste li rad s djecom više opisali kao težak ili zabavan?

Voditelj: Ja bih kao ozbiljan. Zabavan je, a ja usput snimam svoje emisiju koja se zove Bijela vrana, za Hrvatski radio. Znači otkrijem tebe kao posebnu osobu, malu i onda iskoristim to za svoju emisiju, znači imam koristi. Kad ja pišem romane, moji likovi su svi djeca koju sam sreo. Znači te djevojčice i dječaci su toliko zanimljivi i zapravo neiskorišteni. Odrasli uopće ne vide koga to kraj sebe imaju.  A u toj mojoj emisiji Bijela Vrana govorimo o tome kad se neobično oblačiš, kad se neobično ponašaš ili kad si ozbiljna onda si ti posebna pa si vrana, jer vrane su sivo crne, a moje su bijele i ističu se na neki način, a druga „Patuljci pojma nemaju“ kako mi pametnu djecu imamo. To je bilo i na televiziji. Dakle svaki moj roman ima ime Donatela itd. samo vas treba promatrati jer ste zanimljivi.

Vaše su emisije mnogima obilježile djetinjstvo. Otkud crpite inspiraciju za njih?

Voditelj: Pa baš iz te djece. Ja dođem u školu i učiteljice obično izabiru djecu koja su 5.0, ali to meni uopće niš ne znači, jer ja kao novinar tražim onog koji je komunikativan, koji je pun  života, koji ima svoje želje, svoje stavove, koji se buni ili je sretan. Ja takve tražim, ne, a ne 5.0. Ne možemo bit svi 5.0.

Je li teže bilo raditi s djecom prije ili sada i zašto?

Voditelj: Pa čuj, podjednako ti  je, samo, velika je razlika. Prije su ti te djevojčice i dječaci bili komunikativniji, s njima se lakše razgovaralo, mašta im je bila veća nego današnjoj djeci, bili su pismeniji nego današnja djeca.  Znači ja primjećujem velike, velike razlike koje su sastavni dio ovog vremena, ali nije pošteno od nas odraslih da im ne dozvoljavamo, da ih ne uputimo ili da ne tražimo od njih da se zabave, da znaju pisat, da znaju mislit, da znaju govorit.  Priznajem, ja sam nepismen. Moj unuk ima 6 godina i on meni veli „Pa kak to ne kužiš?!“, a ja se moram mučit da ono savladam što je vama normalno.  Kad sam ja bio dijete, pa kad se pojavila olovka sa gumicom gore, mi nismo mogli vjerovat da to postoji. To je bio tehnički novitet broj 1. Kad se je pojavilo bilo što novo nama je to bilo malo čudo. A pogle kud ste vi danas otišli, a mi to ne možemo savladat. I onda se dogodilo to da su u vašim životima otpale bake i djedovi, jer su se oni povukli, jer ne znaju to. Oni su u drugom svijetu, ne? Ali gle što me muči, ti na kompjuteru stisneš gumb, a taj gumb ako stisne Japanac, dobit će istu stvar. A pazi, tvoj djed, tvoja mama, tvoj tata su ljudi sa svojom povijesti, jer svatko ima svoju povijest. I sad nam se događa to da znamo više o  ovima u Japanu, ne znam gdje, a ne vidimo ovo. Ja sam pitao dječake u jednoj školi nek se okrenu i neka vele kakve oči ti imaš. Misliš da su znali, nisu! A koji imaš kompjuter, koliko megabajta, koji češ kupiti…sve su znali. Zamisli ti to, a ja sad mirišim djevojčice koje su sa mnom išle u školu, znam haljine koje su nosile, a oni to više ne znaju. Mislim, negdje dobijemo, a negdje gubimo, ali to što gubimo, ne smijemo naprosto dozvoljavat. Moramo se protiv toga suprostavit. Gledam tebe i tvog dečka, ti sjediš tu i tipkaš na mobitelu, on sjedi tu i isto tipka, a ti kad odeš onda te zove, a dok ste zajedno apsolutno ne razgovarate. Ja ih gledam i ja to ne mogu podnijet. Ja znam da je takvo vrijeme,ali morate se i vi borit protiv toga. Tvoj tata je prošao i ratove nekakve, i  prvu ljubav i bio popišanac kao šta smo i svi mi bili, a to zaboravljamo.  Jer tata je gotov, al’ ne i ti ćeš bit mama. Znači kao novinarka moraš to vidjet, primjetit i borit se za nešto.

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?

Voditelj: Nemam ti najveći uspjeh. Ja sam dobio mnoge novinarske nagrade, još u prvoj državi i tako dalje. Puno su mi značile. To mi je poticaj. Ja smatram da ja tebe moram pohvaliti, ako to zaslužuješ i neću to zaboraviti. Meni,  kad me tata ili netko pohvalio ,meni bi to strašno puno značilo. Ja sad susrećem ljude koji imaju svoje priče vezano  uz mene, a da ja uopće pojma nemam. Davno, davno na Volovčici, to je jedan dio Zagreba, smo živjeli nas 4 dječaka i mi smo bili proglašeni za huligane i za zločeste dečke, a mi smo potajno hranili jednu kujicu i njezina 4 mlada, ali mi smo bili huligani i gotovo  i mi smo prihvatili da smo mi zločesti. I onda su došli ljudi s nekom kištricom, to je bio magnetofon i mi smo nakon 2 dana na radiju čuli da smo mi pravi dečki, da mi hranimo psa, da smo  odlični i drago mi je da sam ja njih upoznao. Mi smo od onda mislili da smo dobri. Evo ja se sad naježim, da se čovjek nakon 50 godina toga sjeti. Razumiješ, kad si ti mala bila, da što odrasli kažu, ti odmah procjeniš da nije ništa, ali ti primaš to. Može te povrijedit, može te uzdignut, pogotovo od odraslih. Zato kad snimam, kad razgovaram dobro pazim što govorim i kad pišem.  Jednostavno, borim se za dobro.  Vidiš, nakon tolko godina, nije to jedini slučaj. Ja ti mogu ispričat 50 događaja. Evo tu me u Šibeniku zaustave na cesti pa se sjećaju.

Mislite li da svatko može raditi vaš posao i zašto?

Voditelj: Ne može svatko. Moraš se pronaći, a ja sam se  pronašao. Meni ti to nije posao, meni je to način življenja.  Ja tebi želim u  životu da budeš ili balerina, doktorica ili kemičarka, ma što god  hoćeš. A daj Bože da pronađeš ono što najviše voliš. Meni kao tvom roditelju, recimo, moja je zadaća da prokužim u čemu si ti najjača, što je tebi najlakše, za što bi mogla živjeti i ja te moram podržati. Ja sam imao profesoricu iz hrvatskog koja mi je davala trice, a ja sam pisao domaće zadaće drugima i dobivali su 5. Ja sam mislio da me mrzi, ali kad sam napisao prvu knjigu došao sam njoj i zahvalio sam joj i rekao da je pola knjige moje,a pola njezino. Profesor iz matematike je bio toliko mudar, a ja sam totalni bedak za matematiku  i on je bio sretan kad sam ja odgovorio.  Tražio je od mene znanje, ne 5.0, nego je htio od mene napraviti čovjeka.  Znaš ide Ivica po cesti i plače, i dođe Štef, susjed: „Ivica, pa kaj ti je, zaš plačeš?“ , a on veli:  “A plačem jer se bojim tate.“- „A zašto se bojiš tate?“-„Pa zato kaj je rek’o da će od mene napraviti čovjeka.“ Eto to ja na emisiji imam, to je „Tonkica Palonkica“.

Što radite na ovoj radionici?

Voditelj: Pokušavam što manje bit s njima. Vidim zadatke koje rade, prigovorit ću, bit tu da ih ispravim kao što tebe tvoja voditeljica ispravlja, onda da izbacimo te frazetine koje nikome ne služe, pa ni vama, da što manje čita jer je to radio, a da što više govori. To je moja zadaća. I da priznam da su vrijedni, a ako pogriješe nešto, onda im kažem. Ako to ne činim, onda činim krivo, loše.

 

Matea Šišara

Andrea Šišara

Nora Ajdučić

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *