Danas sam intervjuirala Branku Grubić, slikaricu iz Šibenika koja često ima izložbe na Međunarodnom dječjem festivalu. Crta otkad diše. Odrasta u šarenom svijetu šibenskog dječjeg festivala. Slikanjem se ozbiljno počela baviti u svojim tridesetima. Od 2016. živi svoj san. U vječnoj je potrazi za ˝savršeno-nesavršenim˝ ženskim licima. Inspiraciju pronalazi u snazi i neuništivom duhu žene. Na njima se i danas ogleda šareni svijet šibenskog dječjeg festivala. Kroz pitanja nam je otkrila nešto više o sebi:
Jeste li ikad sumnjali u svoj rad i trud?
Jesam, jesam kao mala tijekom odrastanja sam uvijek sumnjala u svoj rad i talent, ali kad odrasteš i kad shvatiš koliko vrijediš kad puno, puno truda uneseš u ono što stvaraš, kad zadobiješ samopouzdanje i stvaraš slike shvatiš da se trud isplatio.
Koje motive najviše slikate?
Najviše slikam ženska lica. Jer su najljepša.
Imaju li vaše slike za vas neko posebno značenje?
Svaka slika ima neko posebno značenje, svaka ima neku priču u svakoj slici ima jedan mali dio mene nisu autoportreti, ali su neke pričice iz mog života.
Od koje godine slikate?
Crtkaram otkad sam bila mala, a malo ozbiljnije crtam zadnjih 10-ak godina.
Primjećujete li svoj napredak?
Ja ne, ali drugi primjećuju. Meni su uvijek iste slike.
Vidim da slikate razne žene, slikate li ikad dječja lica?
Da, na prošloj izložbi ˝Imagine˝ su bile neke dječje slike.
Što vas posebno motivira u slikanju?
Najviše me motivira glazba, iz glazbe dobijem sve ono što mi treba za jednu sliku.
