Zora Riđokosa, priča o petero napuštene djece koja su prepuštena sama sebi i preostaje im jedino krađa, ali i o nepravdi u društvu koja dovodi one nedužne i bespomoćne u velike probleme. Kako naći rješenje? Kako riješiti nepravdu i okrutnost? Jedan je odgovor: sloga. Sloga onih željnih pravde i promjene. Često čujemo: „Zajedno smo jači!“ U ovom slučaju ta je pobjedonosna rečenica bila: „ Riba smrdi od glave!“ Iako sama po sebi ne znači mnogo, svojom je simboličnošću pomogla ribaru i djeci, ali i povezala građane međusobno.
Predstava je prikazala dvije strane djetinjstva. Jednu čine bogati i pritom bahati gimnazijalci, dok drugu stranu čini grupa siromašne djece koju život nije mazio pa su prisiljeni koristiti svoje talente za krađu kojom preživljavaju. Grupa siromašne djece je banda Uskoci, koji žive u tvrđavi Nehajgrad. Zora je djevojka koja ih je međusobno okupila, stoga je postala vođa. Ostali su članovi banda Branko, Nikola, Pava i Đuro. Od svih njih priču započinjemo Brankom koji se sada našao u istoj situaciji kao i ostala djeca iz bande- nema gdje živjeti i nema što za jesti. Kako bi se pridružio bandi pokazao im je svoj talent oponašanja ptica zbog čega su ga i prihvatili, svi osim Đure. Talenti ostalih bili su hrabrost (Zora), bubnjanje (Nikola), kuhanje (Đuro) i snaga (Pava). Naravno i njega je Zora spasila, u njegovom slučaju iz zatvora, što ju čini savršenim vođom. Ona je primjer ženskog vođe što pogotovo u ono vrijeme nije bila česta stvar. Činjenica da je inspirirana stvarnom osobom još više daje čar njezinom liku. Kao i svaki lik ima svoje mane i vrline, a za osobu od 14 godina koja je sama izrazito je zrela. Najveći im je problem bio gradonačelnik koji je vrijeme provodio tražeći ih i čak je izdao tjeralicu za njihov pronalazak. Pomoć u ovoj teškoj situaciji pružio je ribar Gorjan koji je i sam imao problema s gradonačelnikom. Da biste saznali ostatak priče pogledajte predstavu u zagrebačkom kazalištu Trešnja.
Na probi predstave imali smo priliku razgovarati s glumcima koji glume Zoru (Dubravka Lelas) i Branka (Luka Bulović). Postavili smo im nekoliko pitanja vezanih za predstavu i njihov rad.
Koje su sličnosti Vas i lika kojeg glumite?
LUKA (BRANKO): Za početak, Branko je dosta mlađi od mene tako da smo već nadišli neke sličnosti. Ja sam malo sazrio ipak, ali mogu reći da smo možda slični po ljubavi prema prijateljima, saznanju da su ti prijatelji obitelj, da nije nužno obitelj samo ona obitelj u kojoj si se rodio nego da svoju obitelj na neki način biraš. Prijatelji koje stječemo kroz život stvarno su važni za naš uspjeh u životu. S druge strane, Branku je već na početku predstave umrla mama tako da je on zapravo siroče i ja se s tim, na sreću, ne mogu poistovjetiti.
DUBRAVKA (ZORA): Slične smo po tome što je Zora ponekad tako jako iskrena, nekako sirova u svom govoru i izražaju. Impulzivna je i nekad ne razmišlja o posljedica nekih svojih postupaka.
Kakav tip osobe bi volio Vašeg lika?
LUKA (BRANKO): Mislim da je Branko prilično svidljiv, kad je netko dobar i želi samo dobro sebi i drugima, poput Branka, nije ga teško voljeti, sviđa se svima.
DUBRAVKA (ZORA): Zora bi se sigurno svidjela svima koji su željni pravde te cijene borbu za pravdu.
Što najviše volite kod svog lika?
LUKA (BRANKO): Skromnost. Najviše mi se sviđa skromnost, to što je Branko zapravo dijete koje nije odraslo u nekakvom izobilju pa prema tome nema zapravo apsolutno ništa, a opet je zadovoljan životom, koliko ga god on nije mazio i pazio. Danas sva djeca imaju mobitele, kompjutere i već su navikli na tehnologiju, a djeca u ono doba nisu imala puno.
DUBRAVKA (ZORA): To što je ratoborna, živa, što je energična što daje sve od sebe i što ima cilj i od tog cilja nikad neće odustati.
Tko je od glumaca u predstavi najsličniji liku kojeg glume?
LUKA (BRANKO): Dubravka. Kao Zora Riđokosa zato što su i Zora i Dubravka jako iskrene, aktivne i voljne pomoći.
DUBRAVKA (ZORA): Teško pitanje. Teško je odvojiti lika od sebe, svatko je unio nešto svoje u lik kojeg glume.
Koja Vam je najdraža rečenica u predstavi?
LUKA (BRANKO): Najdraža rečenica u predstavi mi je: „Osveta nikada ne donosi ništa dobro.“ To kaže moj lik u jednom trenutku kada se klinci žele osvetiti. Naravno da svi mi nekad imamo potrebu istjerati pravdu i osvećivati se, ali zapravo na kraju shvatimo da se to samo kotrlja. Ja tebi nešto loše napravim pa se ti meni osvetiš pa ja opet imam potrebu tebi nešto loše napraviti i tako tome nikad kraja. Treba nekad znati stati i oprostiti.
DUBRAVKA (ZORA): Pa, Zora na kraju kaže: „Živi smo, Branko, živi, a nekad je to možda i dovoljno.“ Na kraju završava prizorom u kojem je sve lijepo i mirno i bitno je da su tu.
Što mislite o Zori kao glavnoj junakinji?
LUKA (BRANKO): Mislim da je Zora super i da nema Zore da bi mnoga djeca koja su bila u groznoj životnoj situaciji ostala na ulici i dalje morala krasti i sama se snalaziti da bi preživjela. Svijet bi bio puno ljepši da ima više Zora.
Je li Vam ovo jedna od lakših ili težih uloga i zašto?
LUKA (BRANKO): Ovo mi je jedna od težih uloga zato što se jako puno trči i stalno smo na sceni, sve je jako brzo, a i tematika je zapravo dosta teška, nije neka vesela predstavica nego je priča teška, a uvijek je teško vidjeti kad djeci život nije jednostavan i kad su siročad, kad nemaju roditelje, kad se za njih nitko ne brine i kad im je nije lako ići kroz život. Mnogi se rode i imaju sve te su onda još i razmaženi i ništa im se ne da, a neka djeca uopće nemaju neke osnovne mogućnosti i onda se moraju sami boriti, a to nije lako ako nemaju potporu zajednice.
DUBRAVKA (ZORA): Jedna je od težih, ali moram priznati da je jedna od dražih. Ima puno akcije, puno se oznojimo, trčimo na sve strane, nikad nije mir, ali mi je jedna od dražih uloga sigurno.
Što Vam prvo padne na pamet kad Vam netko spomene ovu predstavu?
LUKA (BRANKO): Igra, zajedništvo na sceni, ansambl glumaca koji žele da predstava što bolje uspije i dobre reakcije publike koje smo dobili za vrijeme izvođenja predstave.
DUBRAVKA (ZORA): Narančasta boja! Zora ima jako riđu kosu i nekako mi uvijek prvo ta narančasta boja žarka, vatrena padne na pamet.
Što biste radili kada ne biste bili glumac/glumica?
LUKA (BRANKO): Kad ne bih bio glumac, bio bih matematičar.
DUBRAVKA (ZORA): Joj, to je bilo davno… Više sad ne znam. Možda bih čak imala svoju zemlju i obrađivala.
Nakon predstave pitali smo publiku pitanja vezana za predstavu, a ovo je odgovorila jedna gledateljica od mnogih koje smo pitali.
Kako se zoveš?
Zovem se Ena.
Kakvo je tvoje mišljenje o predstavi?
Meni se predstava jako svidjela. Bila mi je baš zanimljiva i uzbudljiva. Svidjeli su mi se glumci. To mi se najviše svidjelo.
Kakav si kraj očekivala?
Očekivala sam puno drugačiji kraj, malo veseliji, ali svidio mi se kraj.
Što bi poručila Zori i njezinoj družini da možeš?
Poručila bih im da je dobro što na kraju nisu krali i da su se jako dobro snašli većinu vremena.
Što bi ti mogla kao članica pridonijeti družini?
Mislim da se dobro penjem i da sam vrlo spretna.
O REDATELJU:
Rene Medvešek rođen 1963. u Velikoj Gorici hrvatski je redatelj, filmski i kazališni glumac te profesor scenskog govora. Nekim od njegovih važnijih uloga možemo smatrati ulogu Ivice Kičmanovića u dramskoj seriji “U registraturi” i ulogu Vlade Mirića u filmu “Mirotvorac”. Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, na kojoj je docent od 2003. godine. Dok je članom glumačkog ansambla ZKM-a od 1989. godine.
Predstava je na izvrstan i jednostavan način ukazala na važnost empatije i zajedništva kod ljudi jer je to na kraju raspetljalo sve čvorove sukoba. Preporučamo je svima, velikima i malima, jer je ipak svakome u životu potrebna jedna Zora.
Anna Bušić i Marta Lakić